Obilježavanje Dana državnosti Bosne i Hercegovine

U petak, 24. novembra 2023. godine, u organizaciji našeg Odsjeka prigodnim sadržajima obilježen je Dan državnosti Bosne i Hercegovine.
Ovim povodom predavanje na temu "(Dis)kontinuiteti bosanskohercegovačke državnosti: između mita, historijske realnosti i savremenih izazova" održao je akademik prof. dr. Husnija Kamberović.
Osim predavanja, obilježavanje državnog praznika obogaćeno je i prigodnim muzičkim kompozicijama u izvedbi gudačkog orkestra Srednje muzičke škole "Čestmir Mirko Dušek" (solista Sarah Halilović, klasa Jasmina Kasumović i Biljana Šeparović).
Predavanju su prisustvovali učenici i nastavnici historije KŠC "Sveti Franjo" Tuzla, Behram-begove medrese, Richmond Park Schools, te gimnazija "Ismet Mujezinović" i "Meša Selimović", kao i studenti i kolege sa Filozofskog fakulteta i Univerziteta u Tuzli i drugi gosti.
Prisutnima su se ispred organizatora događaja obratile prof. dr. Nihada Delibegović Džanić, dekanica Filozofskog fakulteta, te prof. dr. Mersiha Imamović, voditeljica Odsjeka za historiju.
Program obilježavanja Dana državnosti moderirala je Amira Banjić, bachelor bosanskog jezika i književnosti.

Izvod iz referata

Definisati pojmove

Govoriti o bosanskohercegovačkoj državnosti, pogotovo ovako u akademskoj atmosferi, podrazumijeva jasno definiranje pojmova. Kakva je država bila Bosna u povijesti, kakva je ona danas? I – šta su izazovi i kakve su perspektive? Ovo posljednje je možda najveći problem, jer smo dovedeni u stanje u kojem se propituje budućnost države, u kojem se udara na temelje državnosti, što je rijedak slučaj u svijetu modernih država. Kod nas je nekako postalo normalno negirati državu, i to čine državni predstavnici. Znamo kako su u Španiji, na primjer, prošli oni koji su pokušali napraviti referendum o samostalnosti Katalonije. Ali – mi smo u Bosni!

Prepoznati mitologizacije i potpune negacije (dis)kontinuiteta

Dakle, nije sporno pričati o kontinuitetima i diskontinuitetima. Jer – niz prelomnih razdoblja u burnoj bosanskohercegovačkoj povijesti stvaralo je povijesne diskontinuitete, ali istodobno i početke nekih novih procesa koji su vremenom dobivali obilježja kontinuiteta. Međutim, kada govorimo o državnim strukturama onda je važno voditi računa o kontekstu u kojem pojedine države egsistiraju. Nisu isto moderne i predmoderne države, ali to ne znači da tu ne postoji nikakav kontinuitet. Pojam državnosti je dinamičan, njegov sadržaj se vremenom mijenjao i dobivao različite oblike u povijesti. Mi smo, doduše, svjedočili, čak i u akademskih krugovima, mitologizacijama naše prošlosti, jednako kao što smo svjedočili, i još uvijek svjedočimo, negiranju bilo kakvog povijesnog identieta Bosne i Hercegovine. Međutim, povijesne činjenice su neumoljive. Koje su to činjenice?

O kojim činjenicama govorimo i kako ih razumjeti?

Duga je povijest življenja na ovim prostorima. Mi smo zaboravili na moćne antičke države Ilira koji su živjeli na ovim našim pristorima, zaboravili smo na heroje otpora Rimljanima (poput jednog Batona, koji se sa svojim ilirskim saplamenicima suprotstavio tada moćnom Rimskom carstvu). Zaboravili smo da je Bosna, kao srednjovjekovna država, utemeljena u 10. stoljeću. Dakako, riječ je antičkim odnosno o srednjovjekovnim državama, ali te države se po svojoj suštini nisu uopće razlikovale od drugih antičkih ili srednjovjekovnih država. Možda je samo bila snažnija i bogatija od drugih. Bile su to predmoderne država, ali sa svojim drevnim vladarima, kraljevima, gracioznim i zanosnim princezama, slavnim junacima, nepoznatim malim herojima, Saborom, diplomatskim predstavnicima, narodom koji je ovdje živio i imao svoj identitet.

Posebno je potrebno pravilno razumjeti srednji vijek

Identitet srednjovjekovnih Bošnjana (a to je naziv kao i drugih tadašnjih naroda: Dukljani, Travunjani, Humljani i sl, i tu treba jasno razlikovati ovaj pojam kao oznaku naroda, od pojma „Dobri Bošnjani“, koji je imao socijalno obilježje i odnosio se na gornje, vodeće slojeve bosanskog srednjovjekovnog društva ) je bio mješavina Ilira (koji su se u značajnoj mjeri romanizirali), Slavena i drugih koje su migracije usmjeravale u ove naše krajeve. Srednjovjekovno bosansko društvo je bilo socijalno strukturirano, kao i u ostalim srednjovjekovnim država Evrope. Bosansko plemstvo je bilo bliže svojim socijalnim blizancima (npr. ugarskom plemstvu) nego bosanskim kmetovima. Ali, vladari Bosne iz dinastija Kotromanića, koji od konca 14. stoljeća nose titulu kralja, nisu bili strani vladari, bili su domaćeg porijekla. Svjedočili smo i ovih posljednjih mjeseci kako se žustro debatiralo oko kralja Bosne Tvrtka i spomenika u Sarajevu. Pa, jasno je da je riječ o premodernoj državi, o srednjovjekovnim kraljevima, koji su imali svoj zaseban dinastički identitet, ali isti je slučaj i sa francuskim i njemačkim kraljevima i carevima, pa se savremena Francuska ne odriče njihovog nasljeđa, ne ruši njihove dvorce. Naprotiv! Pretvorili su to u svoju prednost.
Kao što znamo, Bosansko kraljevstvo je srušeno sredinom 15. stoljeća. Kada je Osmansko carstvo krenulo u osvajanje ostatka Evrope, Bosanska srednjovjekovna država je odolijevala tim napadima duže od svih ostalih evropskih država koje je Osmansko carstvo osvojilo. Punih 77 godina (od 1386. do 1463.) Bosna se suprotstavljala Osmanlijama, koji su radi definitivnog osvajanja naše zemlje na kraju morali angažirati blizu 200.000 vojnika i najmoćniju artiljeriju na svijetu. Pokojni profesor Marko Šunjić je o padu srednjovjekovne Bosne pod Osmanlije zapisao kako srednjovjekovna bosanska država nije sama od sebe propala, niti je jednim udarom noge srušena „kao crvotočna zgrada“, kako se rugao Vladimir Ćorović, nego je, kako kaže jedan mletački izvor, nakon dugih i teških bitaka „pred očima svijeta izgorjelo jedno ugledno kraljevstvo.“

Nepotrebna mitologizacija i traganje za nepostojećim

Međutim, i u našoj nauci je bilo pokušaja da se traga za neprekinutim kontinuitetima, da se plasira mitska slika naše prošlosti, da se gradi ljepša slika prošlosti. Umjesto da nam naša nauka bude prozor u prošlost i ogledalo u kojem ćemo vidjeti realnu sliku, bilo je nepotrebnih povijesnih bajki koje su našu prošlost pretvarakle u mit. Historijska je činjenica da Bosna od 1463. do 1943. nema status moderne države. Uostalom, nijedna moderna država na svijetu nema neprekinuti državni kontinuitet sa srednjovjekovnim, predmodernim državama. Ali, kontinuitet postoji ne samo u imenu nego i u očuvanoj teritoriji. Bosna i Hercegovina je država koja ima povijesno najdugotrajnije granice od svih država u jugoistočnoj Evropi. Te granice su manje-više uspostavljene još koncem 17. stoljeća i one su doživljavale samo male, gotovo kozmetilčke promjene. Tu je i kontinuitet na kulturološkoj razini, što se vrlo često zanemaruje. Uz vjersko šarenilo u srednjem vijeku, koje se javlja kao važna odlika bosanskohercegovačke povijesti, specifičnost bosanskohercegovačkog identiteta na kulturološkoj razini se svjesno marginalizira. Naravno, bilo je razdoblja kada je taj identitet ozbiljno dovođen u pitanje. Interesne sfere, na koji se svijet dijelio tokom povijesti, često su Bosni i Hercegovini donosile samo patnju, pri čemu je ta patnja ponekad bila pregolema. Svaka objektivna analiza ukazuje na vanjske uzroke te patnje, pri čemu su i domaći saputnici u tome imali određenoga udjela.

Lom s prošlošću

Bosna je u povijesti prošla različita razdoblja. Bosanska država posrtala je i ponovo se uspinjala, a na nama je da dekodiramo odnose između tih posrnuća i uspona kako bismo mogli uočiti konstante bosanske povijesti. U tom smislu i naše sjećanje na 25. novembar, i općenito postojanje službenih praznika patriotske vrste, samo potvrđuje argument francuskog povjesničara Pierra Nora, da se „temporalna i topografska mjesta pamćenja pojavljuju u onim vremenima i na onim mjestima gdje postoji percipiran ili konstruiran lom s prošlošću“. Ali, upravo su ta mjesta pamćenja postala elementi na kojima se gradio zaseban identitet. U tom je smislu i značaj 25. novembra neizmjeran u građenju bosanskog identiteta.

Činjenice oko ZAVNOBiH-a

Zašto je to tako? Otkuda baš takav značaj događaja od 25. novembra 1943. godine? Povijesne su činjenice slijedeće: Na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Varcar Vakufu (Mrkonjić Gradu) 25. novembra 1943, nakon živahnih rasprava koje su prije toga trajale nekoliko mjeseci, donesena je Rezolucija u kojoj je definirano da „Narodi Bosne i Hercegovine (...) hoće da je njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska nego i srpska i hrvatska i muslimanska bude slobodna i zbratimljena Bosna i Hercegovina, u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata.“ U nastavku Rezolucije se ističe kako će narodi Bosne i Hercegovine učestvovati „ravnopravno sa ostalim našim narodima u izgradnji narodne demokratske federativne Jugoslavije.“ Ova je Rezolucija oživotvorila bosansku državnost (premda će tek na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu 1. jula 1944. Bosna i Hercegovina biti definirana kao šesta federalna jedinica), i 1992. postala pravni temelj za referendum i međunarodno priznanje naše države.

Kontekst ZAVNOBiH-a

Dugo se i u našoj historiografiji i u javnom diskursu špekuliralo oko rasprava koje su sredinom 1943. vođene među komunističkom elitom o statusu Bosne i Hercegovine u okviru jugoslavenske federacije. Historijska je činjenica da je za vrijeme tih rasprava bila jedna dosta jaka i utjecajna komunistička grupa koja je osporavala ravnopravan status Bosni i Hercegovini u jugoslavenskoj federaciji nudeći joj status autonomne pokrajine. Međutim, treba naglasiti da korijen takvih diskusija nije sadržan u osporavanju zasebnog identiteta Bosne i Hercegovine, nego samo u dosljednom slijeđenju sovjetskoga modela organizacije države koji je predviđao da federalne jedinice trebaju biti ustrojene kao nacionalne države, a etnički izmiješane povijesne regije kao autonomne pokrajine ili oblasti priključene pojedinim nacionalnim republikama. Jugoslavenski su komunisti sve do 1948. bili najdosljedniji sljedbenici sovjetskoga modela socijalizma, te i ne čudi da je jedna grupa utjecajnih komunističkih lidera i u ovo ratno vrijeme, oslanjajući se baš na taj sovjetski model, bila namijenila Bosni i Hercegovini autonoman, a ne ravnopravan i federalan status u jugoslavenskoj federaciji.

Značaj ZAVNOBiH-a

Ipak, značaj 25. novembra nije samo u Rezoluciji, koja na svoj već dobro poznati način definira Bosnu i Hercegovinu kao zemlju koja nije „ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska“, nego više u činjenici da je na taj datum uspostavljeno teritorijalno jedinstvo Bosne i Hercegovine i garantirana ravnopravnost i jednakost svih Srba, Hrvata i Muslimana u njoj. Nešto kasnije, na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a održanom u Sanskom Mostu od 30. juna do 2. jula 1944, Bosna i Hercegovina se definira kao „ravnopravna federalna jedinica u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji“, te se posebno naglašava „ravnopravnost Srba, Hrvata i Muslimana Bosne i Hercegovine, koja je njihova zajednička i nedjeljiva domovina.“ Ovaj stav iz Deklaracije o pravima građana od 1. jula 1944. je sigurno jedan od najznačajnijih stavova koje je usvojio ZAVNOBiH, jer upravo ova Deklaracija, naslanjajući se na raniju Rezoluciju sa Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, definira nedjeljivost Bosne i Hercegovine. To naglašavanje nedjeljivosti je pojam koji mora postati sastavnim dijelom svake priče o Bosni i Hercegovini. Bez obzira da li se radi o pričama o prošlosti ili budućnosti ove zemlje.

ZAVNOBiH i kontinuitet sa srednjim vijekom?

Još jedno pitanje je ovdje korisno spomenuti: Da li su se akteri zasjedanja ZAVNOBiH-a pozivali na kontinuitet sa srednjovjekovnom državom? Dio diskutanata je smatrao da je ideja bosanskohercegovačke državnosti „mlada ideja“. Među ovima su se isticali Đuro Pucar Stari, koji je u svom referatu na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a kazao kako je ideja državnosti BiH nikla tek u Drugom svjetskom ratu, jer je ranija srednjovjekovna Bosanska država bila „država feudalne gospode u kojoj je kmetska raja kulučila za šačicu bosanskih velmoža. U svojoj teškoj istoriji, kazao je Pucar, BiH je bila najviše tuđa ropkinja. Bila je rob i Mađara i Turaka i Austrijanaca, a kasnije i velikosrpske gospode i domaćih reakcionarnih ljudi“. Avdo Humo je također smatrao da ideja državnosti BiH „nije stara. Ona je nastala u toku ovog našeg ustanka na osnovu krvavog iskustva naših naroda koji su se digli u svetu borbu“. Ali je zato jedan nekomunist, Jakov Grgurić, tvrdio kako je ideja bh. državnosti stara i kako seže u srednji vijek. Neki, poput Hasana Brkića i Hamdije Ćemerlića, nisu u svojim referatima pridavali važnost povijesti u konstituiranju bh državnosti nego su samo naglašavali važnost državnih isntitucija koje su se uspostavljale u narodnooslobodilačkom ratu.

Nedjeljivost Bosne i Hercegovine

Ipak, osnovni princip koji je utemeljen u ZAVNOBiH-u je nedjeljivost BiH i na toj nedjeljivosti su insistirale i bosanskohercegovačke vladajuće elite poslije Drugog svjetskog rata. Na tome su one posebno bile aktivne tokom 1960-ih i 1970-ih godina, kada je Bosna i Hercegovina učvrstila svoju ravnopravnu poziciju unutar jugoslavenske federacije. Ta ravnopravnost je istodobno značila afirmaciju bosanskohercegovačke državnosti, koja, doduše, nije imala međunarodno-pravni status, ali će početkom 1992. i taj status međunorodno priznate države Bosna i Hercegovina dobiti zahvaljujući odlukama donesenim 25. novembra 1943. godine.

Dejton kao potvrda državnosti

Dejtonski mirovni sporazum ni na jednom mjestu ne spori državnost Bosne i Hercegovine i njen međunarodni pravni status, pa se u tom smislu ne može uopće govoriti o tome da je Bosna i Hercegovina stvorena u Dejtonu ili da on predstavlja neku vrstu diskontinuiteta državnosti Bosne i Hercegovine. U Dejtonu je samo napravljen novi administrativni i teritorijalni ustroj Bosne i Hercegovine koja kao cjelina jedina zadržava atribute državnosti. Entiteti (Federacija BiH i RS) na koje je Bosna i Hercegovina teritorijalno organizirana prema Dejtonskom sporazumu, samo su dijelovi države Bosne i Hercegovine. Dejton nije stvorio Bosnu i Hercegovinu, jer je ona puno starija od tog sporazuma, ali jeste, osim uspostave mira, dao pravnu i političku podlogu postojanju Republike Srpske kao dijela Bosne i Hercegovine.

Savremeni izazovi

Danas smo, dakle, pred novim izazovima. Svedočimo nevjerovatnim talasima bahatostimi mržnje koji se šire našim prostorima. Gdje je izlaz? Jedino integracija u Evropsku uniju. Mi nemamo druge alternative. Znamo da ni taj evropski put neće biti lagan, da i tu ima brojnih prepreka i izazova, na koje mi često i ne možemo utjecati. Ali – imali smo i dosad velike izazove, pa smo ih nadvladali. Šta nam treba? Treba nam mudrosti, ali i odlučnosti, te zadržavanje osjećaja za realnost.

Video prilog pogledajte ovdje.